Grob "svete" Ruže u Uloviću, Brčko

O ,,grobu Sv.Ruže u Uloviću - Brčko ".

Piše: Josip Lelić

Ulović možda jeste malo selo, ali ništa manje vrijedno od mnogo većih sela.

Pored legende o hajduku Marku Gujari, Ulović je poznat i po legendi o  ,,grobu Sv. Ruže" u Uloviću .

      "Čuvar tajni - grob Svete Ruže - Ulović "

Prema pisanim tragovima isti datira od kraja XVII stoljeća .

Naime, na ovom mjestu sahranjena je djevojka po imenu Ruža.

Prema narodnom predanju radilo se o iznimno lijepoj i stasitoj djevojci koju su zbog njene osobnosti i vesele naravi voljeli svi mještani Ulovića.

Staro predanje kaže još da je Ruža bila jako pobožna djevojka koju je krasio i prekrasan glas te bi po cijele dane pjevala čuvajući stado.

Ružina pjesma čula bi se daleko od mjesta gdje bi čuvala stado, a u koliko bi pjesma utihnula značilo bi samo jedno, a to je da su Osmanlije u blizini.

Dalje predanje kaže da je mlada Ruža jedne prigode opazivši Turke žurno otrčala u selo obavijestivši sve mještane o dolasku istih te spasila selo od napada Turaka.

Koliko je Ruža bila sposobna djevojka predanje kaže da je uspjela otrčati u selo i ponovno dotrčati do stada te isto skriti od Turaka.

Nažalost , kao mlada oboljela je od kuge te su je mještani ,,odstranili " iz sela kako se kuga ne bi proširila cijelim selom.

Ovakva ,,izolacija" u to vrijeme bila je vrlo česta pojava poput današnje samoizolacije, ali ipak dosta okrutnija jer strah od kuge je bio ogroman.

Na mjestu današnjeg groba načinili su joj kolibu te smjestili u istu s manjim zalihama vode i hrane jer se smatralo da neće biti dugo na životu.

Kako su se svi bojali kuge nitko od mještana nije se usuđivao naknadno otići do Ruže te istoj odnijeti vodu i hranu.

Iako su mnogi mještani mislili da će Ruža ubrzo umrijeti od bolesti iz kolibe se mogla čuti pjesma još danima.

Kako su znali da nema tolike zalihe hrane i vode, mještani su počeli sumnjati da netko od mještana Ruži nosi hranu, što je bilo jako opasno za selo jer bi mogao prenijeti kugu .

Tada mještani odlučuju da prate tko će Ruži odnijeti hranu .

Na iznenađenje svih onaj tko je nosio hranu nije bio ljudskog roda !

Naima ,radilo se o psu koji je nosio ostatke hrane svojoj gospodarici.

Mještani iznenađeni i u čudu promatrali su vjernog psa kako svakodnevno nosi hranu svojoj mladoj gospodarici koja se nalazila u kolibi nedaleko od sela.

Ne vjerujući svojim očima obavijestili su franjevačkog svećenika koji je posvjedočio ovom Božjem daru.

I sam svećenik bio je zatečen nevjerojatnim prizorom te pozvao mještane na molitvu za ozdravljenje mlade Ruže.

Na žalost svih mještana, nedugo potom, utihnula je pjesma mlade Ruže, a vjerni pas je danima zavijao ispred njene kolibe.

Kako mještani nisu smjeli otići do kolibe zbog kuge, na hrabri čin odvaži se nekolicina hrabrih mladića.

Došavši do kolibe na ulazu u istu ugledaju mrtvog psa, a u samoj kolibi i mladu Ružu prekrivenu strašnim ranama od kuge.

Pošto se pročulo o ovom Božjem čudu franjevački svećenik uputi dopis svojoj nadbiskupiji s molbom da se mlada Ruža proglasi Svetom.

Nije poznato je li crkva zvanično proglasila mladu Ružu svetom ili ne, ali je poznato da se godinama poslije vodila ,,procesija" od kapele  u Uloviću do groba ,,Svete Ruže".

Godine 1939. nekolicina mještana pod vodstvom župnika uređuju grob Svete Ruže kako bi isti sačuvali od zaborava te nastavljaju tradiciju procesije.

Nažalost ova plemenita gesta procesije prekinuta je prije nekoliko godina samovoljom pojedinih svećenika iz župe Ulice.

Ovo je samo jedan od dokaza koliko su naša mjesta bogata poviješću, a da toga nažalost nismo niti svjesni.

S toga okrenimo se oko sebe jer možda se upravo tu oko nas nalazi davno zaboravljena naša ,,povijest".