Hrvatsko školstvo u Tuzli

 

 U tuzlanskoj je regiji, kao i na ostalim prostorima Bosne i Hercegovine, veoma kasno organizirano školstvo, a o obrazovanju su se brinule isključivo vjerske zajednice. Za razliku od muslimana, koji su 1572. osnovali svoju školu, mekteb, i pravoslavaca čija je prva škola otvorena 1830., Hrvati su glede toga bolje stajali, jer su franjevci učili djecu u samostanu i pripremali ih za dalje školovanje. Hrvatski mladići su odlazili u Italiju, Austriju, Mađarsku i druge zemlje gdje su stjecali znanja koja su prenosili mlađima.

U samostanu u Gradovrhu 1674. i u Solima 1679. opismenjavala su se djeca hrvatskih obitelji i to sve do njegovog zatvaranja, a prestao je raditi zbog odlaska vjeroučitelja u Ilok, Slavonija, krajem 17. stoljeća. Nestankom tih samostana, nestale su i škole. Međutim, uvijek je bilo pismenih ljudi, koje su podučavali franjevci. To se najbolje vidi po tome što su pojedine vjerske knjige tiskane u više, čak i u deset izdanja. Franjevci su 1850. zamolili sultana da im odobri otvoriti škole, te je već 1853. u Bosni bilo jedanaest hrvatskih škola. Fra Blaž Josić je pisao 1864. austrijskom konzulu da „mi uopće svi želimo, ne samo da se podignute škole usavrše, i bolje rašire, nego što je moguće više njih, i kamo sreće da bi se barem u svakoj župi mogle podignuti“.

Uloga franjevaca

Kad je u Tuzli nestalo franjevačkog samostana, nestalo je i hrvatske škole i stoljećima nije bilo. Osnovno znanje se stjecalo kod svećenika u Solima, Lipnici i na Husinu. Hrvatska muška djeca su pohađala i srpsku školu, koja je bila otvorena 1830., a ženska djeca su učila u kići Ivke Ivančević. Hrvatska škola je postojala 1854. Djeca su se podučavala u župskoj, a zatim u nekoj iznajmljenoj kući. Na Trnovcu su franjevci podigli 1863. veću zgradu samo za školu. Škola na Trnovcu je mogla primiti dvije stotine djece; 1882. ravnatelj je bio župnik, učitelj fra Mijo Matić, a učenika je bilo 54.

Austrijska vlast, međutim, nije podržavala franjevačke škole. Ona je spremala projekat osnivanja državnih, odnosno, kako su se još zvale, komunalnih škola. Tako su se, bez državne potpore, franjevačke škole postupno gasile. Vlasti su im ponegdje, na dobrovoljnoj osnovi i neobvezatno, davale određenu pomoć. Nekoliko takvih škola uspjelo se održati, dakako, uz muku i napor. Problemi s konfesionalnim školama javili su se i u Tuzli. Ovdje se kotarska vlast uporno suprostavljala otvaranju škole po vodstvom župnika. Ipak je to na kraju riješeno, barem za neko vrijeme, po želji franjevaca.

Takav stav austrougarske vlasti su zauzele težeći da školstvo u cjelini drže pod svojom kontrolom. Međutim, broj državnih škola ni približno nije zadovoljavao stvarne potrebe. Zato su franjevci uporno nastojali sačuvati vlastite škole gdje je to bilo moguće. Tada su ih imali u Tuzli, na Breškama i u Morančanima.

Franjevci Bosne Srebrene bili su, inače, stoljećima gotovo jedini prosvjetni djelatnici među hrvatskim pučanstvom na prostoru pod turskom okupacijom. Kao učitelji, lektori i profesori u pučkim, gramatičkim (srednjim) i filozofsko-teološkim školama obrazovali su pučanstvo i pisali prikladne priručnike, ne samo za samostanske pučke škole nego i za obrazovanje druge djece i omladine. Tako je Biskup Augustin Miletić osnivao analfabetske tečajeve i pisao priručnike. Priručnike za osnovno obrazovanje pisali su još: Ivan Franjo Jukić, Antun Knežević, Grgo Martić, Ambroz Matić. Tiskane latinske gramatike napisali su: Tomo Babić, Filip Kunić, Stjepan Marijanović, Lovro Štitović. Marijanović je, osim gramatike, sastavio i druge priručnike latinskog jezika, kojima su se služile škole Bosne Srebrene od dvadesetih do pedesetih godina 19. stoljeća. Don Frane Miličević je sastavio „Slovnicu za osnovne škole“, koja je doživjela dvadeset izdanja, kao i više priručnika za školsku uporabu. Da nije bilo franjevaca, ne bi bilo ikakvog nacionalnog napretka i razvoja, jer ni Turska, ni Austrija nije ostavila Hrvatima na ovom području nikakve prosvjetne ustanove na njihovom jeziku. One su podignute zahvaljujući svijesti samog naroda i njegovih vrijednih pojedinaca, franjevaca Bosne Srebrene, koji su se od početka svoga djelovanja u Bosni potpuno udomaćili, pa su ih ljudi smatrali domaćim sinovima i braćom.

Družba Kćeri Božje Ljubavi

U Tuzli su 5. prosinca 1883. za vrijeme župnika Stjepana Ikića, a na preporuku nadbiskupa Stadlera i Civilnog adlatusa baruna Nikolića, došle časne sestre Kćeri Božje ljubavi i podigle Zavod Kraljice svete Krunice, a 17. prosinca  te godine otvorile i pučku školu sa dva odjeljenja, hrvatskim i njemačkim. Sestre su se smjestila u iznajmljenoj kući, a općina im je ustupila kuću za školu. Pošto su imale mnogo đaka, prišle su gradnji veće školske zgrade, koja je dovršena 25. listopada 1888. Zgrada Kraljice svete Krunice je bila lijepa i funkcionalna s dvorištem i krasnim vrtom. U Zavodu je bila kapelica, dječje zabaviše, internat, osnovna, građanska i stručna škola. Prvo dječje zabavište u Tuzli otvoreno je u Zavodu pri pučkoj školi, koje su vodile časne sestre i primale djecu svih vjeroispovjesti. A 1888. otvorena je i Viša djevojačka škola s njemačkim nastavnim jezikom. Godine 1902. dograđeno je jedno krilo zgrade, te je 1904. otvoren prvi razred hrvatske Više djevojačke škole, koja je 1924. postala Građanska škola trgovačkog smjera. U Zavodu je 1936. otvorena Ženska stručna škola. Uz školu je postojala radionica ručnog rada. Tijekom postojanja Zavoda sestre su podučavale u glazbi i stranim jezicima. Škole su imale oko trista učenika godišnje, svih nacionalnosti. U Zavodu je od početka bio internat za učenice, a od 1938. i internat za dječake, stipendiste HKD „Napredak“. U Zavodu su se odvijale i izvanškolske aktivnosti: priredbe, akademije, zborovi, dramske izvedbe. Učenici Zavoda su sudjelovali na svim glazbenim priredbama u Hrvatskom domu.

Na molbu brežačkog fra Franje Frankovića, časne sestre iz Družbe Kćeri Božje Ljubavi su već 1884. otišle na Breške, te tu osnovale samostan Emaus i otvorile školu za mušku i žensku djecu od četiri razreda. Posredovanjem tuzlanskog kotarskog predstojnika von Wiener Weltena, Družba je 17. listopada 1883. kupila u Breškama devetnaest jutara zemlje za 650 forinti. Zajedničko ministarstvo financija u Beču obavjestilo je Generalat Družbe 12. prosinca 1883. da dozvoljava otvaranje škole u Tuzli i na Breškama, te da država ujedno dariva Družbi na Breškama neobrađeno zemljište Miladiju i Miriće, trideset jutara, koje se graniči sa zemljištem što ga je Družba kupila. Sedamnaestog travnja 1884. položen je kamen temeljac za Brežačku školu. Brežačka osnovna škola počela je sa radom odmah u rujnu 1884. To je tada bila jedina škola u čitavom kraju. Pohađali su je đaci iz osam sela: Brešaka, Obodnice, Doknja, Lipnice, Donje i Gornje Dragunje, iz pravoslavnog sela Vrno Blato i muslimanskog Turske Obodnice. Đaci su veoma marljivo učili, iako su do škole pješačili i po tri sada, često po nevremenu i lošim putovima. Zbog velike udaljenosti sela od škole, u sva četiri razreda je bilo malo ženske djece, oko desetoro, a muške oko 150.

HG, rujan 1995., Anto Cigeljević