Dvjestota obljetnica rođenja fra Grge Martića

 “Ovi Brzopis bilježen bješe po mojemu

ustmenom Kazivanju od Gospodina brzo-

pisca Janka Koharića iz Zagreba

u Samostanu Kreševu d. 15. Kolovoza 1901.”

fra Grgo Martić

(Rastovača kod Posušja, 1822. – Kreševo, 1905.)

Proteklo je sto dvadeset godina od fra Grginog kazivanja njegovih zapamćenja, koja su nama poznata kao jedno od prvih cjelovitih memoarskih djela u bosanskohercegovačkoj književnosti. Zabilježio ih je 1901. godine Janko Koharić, profesor Dubrovačke gimnazije, a za tisak priredio dr. Ferdo Šišić u Zagrebu na dan sv. Katarine 1905. godine. Zapamćenja su tiskana nakladom Gjure Trpinca u Akademijinoj knjižari u Zagrebu 1906. godine, poslije fra Grgine i Koharićeve smrti, pa je autorstvo prijeporno za nekolicinu književnih razglabatelja.

Rođen od oca Grge i majke Jele (rođene Kukulj) s krsnim imenom Mate, i ostavši rano bez oca, dječak je išao na pašu za ovcama i kozama. Potom ga stric Rade odvede u Samostan sv. Katarine u Kreševu, po bratovoj želji - da mu sin bude fratar.

Rođeni ikavac i priučeni ijekavac prihvaća ideje hrvatskog narodog preporoda  kad i fra Martin Nedić (1810.-1895.) i fra Ivan Franjo Jukić (1818.-1857.), najvatreniji i najtragičniji hrvatski preporoditelj-ilirac. Prve stihove fra Grgo objavljuje u Gajevoj Danici i Vrazovom Kolu. Sakupljao je narodne pjesme te ih objavio zajedno s Jukićem - Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (1858.). Pošto je bio i putopisac ostavio nam je dva putopisa u stihovima: Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. (1884.) i Putovanje u Makarsku godine 1884. (1885.). Pisao je i udžbenike. Snagu našeg naroda, njegovu patnju i pripravnost na žrtve, narodni život, borbu s Turcima, povijesna zbivanja i osobe svoga vremena fra Grgo je uobličio u pozamašnom epskom spjevu Osvetnici (1861.-1883.), po ugledu na Ivana Mažuranića (1814.-1890.) i njegovo vrsno djelo Smrt Smail-age Čengića (1845.). Fra Grgin spjev Posvetnici (1895.) je nastao iz religijskih i pedagoških pobuda. Književnim poslovima se ovaj mali i krepki čovjek bavio preko šezdeset godina.

U književnoj povijesti fra Grgo Martić (pseudonimi: Ljubomir Martić Hercegovac, Ljubomir Hercegovac…) ostat će zapamćen kao nevjerojatno plodan stihotvorac. Napisao je oko sto tisuća stihova (ne uvijek na najvišoj umjetničkoj razini).

Ovaj vrsni kulturno-prosvjetni djelatnik, pobornik mira i uvažavanja, te sudjelovatelj i u društvenom i u političkom radu i životu ostat će zapamćen po svojoj umješnosti, opreznosti i dipolmacijskoj snalažljivosti. Stoga je bio priman i prihvaćan od sviju strana. Izravno je pratio suodnos triju naroda i njihovih vjeroispovijesti (katolicizam, pravosljavlje i islam), te nazočnost i trvenje turskih i austrijskih vlastodržaca.

Na sto devetnaest stranica Zapamćenja, organiziranih u pet glava autor-kazivač je ostavio svjedočanstvo o povijesnim i kulturnim zbivanjima u svezi s Bosnom i Hercegovinom od 1829. do 1878. godine. Svaka glava počinje uvodnikom-kazalom iz čega se ne vidi samo sažetak glave nego i koliko su povijesni dogođaji i prevrati obilježili krvavu bosanskohercegovačku povijest. Fra Grgo pripovijeda o jenjičerima, vezirima, pašama, konzulima, naredbama, uredbama, bunama, megdanima, bojevima, pokoljima, porazima, patnjama raje, haraču, nasilnom poturčivanju, odnošaju prema Srbima, smjenama zapovjednika, okupaciji, “predavanju Bosne na upravu austrijanskoj monarhiji”, deputacijama…

U svemu su tome trpjeli, stradavali i istrajavali naši fratri: “U vrijeme Derviš pašina vladanja dogodi se, da na Ilijin dan putujućega jednoga poglavitoga fratra našega, imenom fra Lovru Kazanlu, udave na putu u Livnu i umre. Ja prijavim stvar paši i on naredi, da se izvidi. Odande dodje relacija veziru, da ga je kap udarila, a ja zaištem, da se pošalje doktor i da se iskopa iz groba i izvidi. Zovnu oni doktore, a doktori kažu, da je već kasno peti dan poslije smrti, jer da ne mogu više po mozgu razaznati, je li kap ili nije. Na tomu se stvar svrši, a oni optuženi Turci pušteni su na slobodu. Uzrok, što su toga vrijednoga fratra skinuli s nogu, bio je taj, što je posjetio Njegovo Veličanstvo cara i kralja Franju Josipa I. na krajini, kad je putovao Dalmacijom u Imotsko (1875.).” (str. 86.-87.)

U ulomku o jenjičerima iznova je podcrtana gorka istina o tragediji i bosansko-hercegovačkih Hrvata, čija su djeca nasilno odvođena i vojačena kako bi bila vraćena u Bosnu i Hercegovinu i ubijala svoj narod zarad vojnih i političkih pretenzija stranih zavojevača i okupatora: “A taj hodžak, ti Jenjičeri, bili su jedna četa sabrana po savjetu jednoga velikoga turskoga savjetnika sve od zarobljene male muške djece od svake vjere i naroda, tako da ona zaboravivši i oca i majku, nizašto drugo nijesu znala, nego za svoj ratni posao i sultanove zapovijedi. Odgajali se oni strogo pod paskom jednoga velikoga derviša, koji se zvao Hadži Bektaš. Ti su ljudi zavjetovani bili, da se ne će ženiti, te vazda na mig sultanov kud treba na vojsku poći i vojevati za vjeru.” (str 1.-2.)

Premda poglavito govori o mučnim zbivanjima u ovom djelu, fra Grgo zadivljuje i današnje čitatelje svojom kazivačkom vještinom i poznavanjem živahnog i slikovitog narodnog jezika - priprostog narodnog govora: čujavati (čuti), jerbo (jer), međuto (međutim), otale (odatle), tude (tu), zavada (svađa)… Jezik mu je čak i liričan; pojedini su dijelovi Zapamćenja poetični. U nekoliko navrata kazivač potvrđuje svoje humoristične osobitosti: “Kod kuće potražim onaj moj manuskripat, onu Osmanidu, što sam je u žitu sakrio, a ono svu je miši na komadiće istrgali. I propade mi ta pjesma.” (str. 69.). Od prve rečenice kazivač-autor otkriva veliki smisao za portretiranje i posebice za dramatiziranje (takva je i bosanska zbilja!), te ih pojačava i održava do kraja. Njegova dramatičnost kulminira u scenama u kojima opisuje Jukićev dolazak u jedan od njegovih posjeta Omer-paši Latasu, u opisima noćnih putovanja, kao i u situacijama u kojima je sam bio u životnoj opasnosti. U djelu dominira govorni, pripovijedni dijalog jer je “kazivao u pero”, što je urodilo neprijepornom živahnošću i informativnošću o “izminulom svijetu”. 

Ljepota govora, rječotvorje, uspješnost u opisivanju i izričaju, kroničarsko-dokumentarno izvješćivanje, te prijelazi iz razgovornih u pripovijedne ulomke pridonose velikoj čitljivosti ovoga, prije svega, proznoga štiva. U prilog fra Grginom vanrednom stilu ide i zamjedba da se neki memoarski ulomci pretaču u putopisne, a neki putopisni ulomci u dramatsko-scenarijske predloške. On nastoji produljiti (na trenutke prilično uspijevajući u ostvaraju toga) veličinu i značaj Pogleda u Bosnu (1842.), putopisa Matije Mažuranića (1817.-1881.), kovača po zanimanju ali nenadmašnoga kazivača u donošenju  uvjerljivih osobnih doživljaja i povijesnih zbivanja.   

Način fra Grginog intuitivnog zamjećivanja, posvemašnje domišljatosti, lukave opreznosti i mudre suzrdžanosti razlikuje ga od načina otvorenih i borbenih djelatnosti suputnika i subrata fra Ivana Franje Jukića, nesretnog izgnanika, koji je na izvjestan način i književni lik u Zapamćenjima. 

Najjači pripovijedni dijalog u djelu je upravo ovaj u svezi s Jukićem, odnosno Jukićevom naivnošću i početkom završnice njegove osobne propasti izrežirane po Omer-pašinoj namisli: “Dođe Božić i evo ti meni Jukića na konak u Sarajevo. Ja se snebljušim, kako je on tako ludo povjerovao, te sam došao u stupicu. Pitam ga namah: ‘Jesi li ti moja pisma primio, datuma toga i toga?’ ‘Primio sam’. ‘Pa jesam li ti javio, da si u pogibelji?’. ‘Ja u to ništa ne vjerujem. To su izmišljotine austrijskoga konzula’. ‘E pa dobro, šta si došao?’ ‘Da se malo vidim s Omerom’. Ja se nađem u tešku položaju.” (str. 28)

Zapamćenja su i svjedočanstvo o kobnom poznanstvu I. F. Jukića s Omer-pašom Latasom, Jukićevom stradanju i smrti. Svjedočanstvo su gnusne povijesne istine o krvnicima i žrtvama, o tome kako su narodi uslijed povijesnih preplitanja bili okretani jedni protiv drugih: “Rodom je pako Omer iz Plaškoga u Hrvatskoj, u ogulinskoj regimenti. Ime mu je bilo Mihajlo Latas. I sada još ima od njegove familije.” (str. 26.-27.). Mihailo Mića (1806.-1871.) poturčio se u momačkoj dobi (“…bio mlad momak, kadet u školi vojničkoj…”, str. 26.) zarad bavljenja trgovinom. No, uznapredovao je vojno i postao “oficir, pa sve dalje do vrhovnoga vojskovođe turskoga carstva” (str. 26.), odnosno do jednog od najvećih krvnika i krvoloka za bosanskohercegovačku raju. Nije slučajno on, turski maršal srpskoga podrijetla, poslan u bosansohercegovačke krajeve da upokori i uguši sve nepoćutne. Nije čudo što je u svom krvavom pohodu namamio, iskoristio, osramotio i prognao fra Ivana Franju Jukića, tadašnjeg najistaknutijeg borca za napredak jadne Bosne i zaštitu pučanstva. Bez dopusta za povratak u Bosnu Jukić je umro u Beču. “Pokopan bude na St. Markskom groblju, ali mu se sada za grob više ne zna.” (str. 33.) 

Međutim, nije sve crno-bijelo u ovom kazivanju; nisu svi Turci bezbožnici; nisu sve poturice odnarođene. Ima fra Grgo lijepu riječ i za njih. O jednom takvom zapovjedniku bilježi: “Inače bio radin ne dajući narodu mira, a služio se poslovicom: ‘Ili puška pucaj, ili čekić kucaj’, pak je za promicanje prometa mnogo nastojao i radio.” (str. 21.) 

Martić je zbilja uspješniji u prozi, ali je nažalost malo pisao prozu. Njegovo najzrelije i najliterarnije djelo je upravo memoarsko-historiografska proza Zapamćenja. Pučkim pripovijedanjem, stilskom arhaičnošću ali i svježinom izrijeka, neposrednošću dojmova i živahnim poniranjem u bosanskohercegovačku povjesnicu Martić se uspio dovinuti do zapažene umjetničko-estetske razine. Zajedno s putopisnom prozom fra Ivana Franje Jukića s bosanskohercegovačke strane i putopisnom prozom najznamenitijeg Matije Mažuranića s hrvatske strane, i ovo Martićevo memoarsko djelo pridonosi nadrastranju ilirske sugestivno-budničarsko-programatske literature te razvitku narativnog izraza i ulasku u realističku novelistiku.

Zbog svoje pjesničke rječitosti i posredništva u mnogim sporovima između zavađenih i zaraćenih strana, fra Grgo je uživao veliki ugled, te bio omiljen nadaleko i naširoko (“zna fra Grgu sva Bosna ponosna”).

Fra Grgo Martić je i naslijedio i uklopio se u cjeloviti višestoljetni povijesno-prosvjetiteljsko-književni rad bosanskohercegovačkih franjevaca - svojih prethodnika, suvremenika i nasljednika: Ivana Ančića, Petra Bakule, Ivana Bandulavića, Bone Benića, Marijana Bogdanovića, Matije Divkovića, Juraja Dragišića, Jerolima Filipovića, Blaža Josića, Ivana Franje Jukića, Filipa Lastrića, Nikole Lašvanina, Antuna Kneževića, Stjepana Margitića, Ambroza Matića, Stjepana Matijevića, Martina Nedića, Pave Papića, Pave Posilovića, Lovre Sitovića, Marijana Šunjića, Vice Vicića…

Poklonimo se “časnoj uspomeni starine fra Grge” i krenimo u kazivanja ili pisanja naših životnih priča, životopisa i zapamćenja. Ne dopustimo da se zaborave naše hrvatske sudbine!  

Ljerka Lukić, Toronto, Kanada

Diplomirala je prosječnom ocjenom deset na Odsjeku za Srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik i jugoslovenske književnosti na Pedagoškoj akademiji u Tuzli (1983.). Diplomirala je odličnom ocjenom na Odsjeku hrvatski ili srpski jezik (sa slovenskim i makedonskim) i jugoslavenske književnosti (sa svjetskom) na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1986.). Predavala je u Srednjoškolskom centru u Živinicama (1987.). 

Magistrirala je odličnom ocjenom Društveno-humanističke znanosti iz područja filologije (Književnost bosanskohercegovačkih franjevaca: Putopisna proza fra Ivana Franje Jukića u kontekstu putopisa ilirskog pokreta) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (veljača 1992.) uz mentorstvo akademika Miroslava Šicela. U okviru ove teme proučavala je prosvjetiteljsku i književnu ulogu bosanskih franjevaca u periodu hrvatske preporodne književnosti devetnaestog stoljeća. Specifičnost ove teme je u proučavanju putopisne proze fra Ivana Franje Jukića i njene povezanosti s tradicijom franjevačkih ljetopisa i kronika u Bosni s jedne, te ostvarenja u književnosti hrvatskog narodnog preporoda s druge strane.