fra JURAJ DRAGIŠIĆ (Srebrenica, oko 1445. – Barleta, Italija, 1520.)

 

“Od prirode nas vuče ljubav za našim rodnim zavičajem i sili nas da volimo ona mjesta po kojima smo kao djeca puzali.”

Ovako je prije više od pet stoljeća fra Juraj Dragišić (latinsko ime Georgius Benignus Argentinensis Salviatus) izrazio štovanje i ljubav za svoj zavičaj – sjeveroistočnu Bosnu – u svom teološkom spisu O naravi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima (De natura coelestium spirituum quos Angelos vocamus, Firenca, 1499.).

Prije skoro dvadeset sedam godina došlo je do žalosnog pada i sramotne okupacije Srebrenice od strane srpske Vlasti. Ova najnovija bosanskohercegovačka tragedija nas podsjeća na još jednu veću i pogubniju za bosanskohercegovačko pučanstvo – pad Bosne pod Tursku u 15. stoljeću.

Stoga spomenimo najslavnijeg i najučenijeg Srebreničanina fra Juraja Dragišića. Porijeklom iz plemićke obitelji, rođen je u Srebrenici oko 1445. godine. U Srebrenici je bila središnjica Bosanske franjevačke provincije – Bosne Srebrene u čijem je okrilju Dragišić stekao osnovnu i srednjoškolsku izobrazbu. Poslije pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, Dragišić ide u Zadar, potom u Feraru (Italija). Iz razgovora s jednim od najvećih poznavatelja povijesti Bosne i Hercegovine dr. fra Andrijom Zirdumom (umirovljenim profesorom Franjevačke teologije u Sarajevu) doznajemo kako je Dragišić nastavio studij teologije u Ferari, Paviji, Bolonji i Padovi, a za svećenika je zaređen u Bolonji 1469. Poslije odlazi u Rim, gdje sreće kardinala Basariona koji je smatran jednim od najuglednijih filozofa i teologa svoga doba. Kad je u jednoj teološkoj raspravi mladi Dragišić branio i obranio Besariona, to ih je zbiližilo, te je utjecalo na daljnji život mladog i poletnog Dragišića.

Tijekom 1472. godine Dragišić odlazi za profesora u Urbano i zbližuje se s vladalačkim dvorom Montefeltro. Također postaje građaninom Urbana i učiteljem duždova sina. U Urbanu je predavao desetak godina, a onda je nastavio studij u Oksfordu i Parizu. Odatle je otišao u Sv. Zemlju iz koje je ponio moći sv. Ivana Krstitelja i ostavio ih u Dubrovniku. Vratio se u Firencu 1482., gdje je bilo središnje franjevačko učilište te on postaje njegovim ravnateljem 1488. U Republici je bio vrlo poštovan i stekao je glas jednog od najučenijih ljudi onoga vremena. Čak ga je i plemićka obitelj Salviati prijamila u svoju obitelj. Štovao ga je i Toskanski nadvojvoda Mediči, vrli zaštitnik učenjaka i umjetnika. U njegovoj je palači Dragišić predsjedavao teološko-filozofskim i filološko-humanističkim raspravama.

Dragišić je izabran za provincijala Toskanske franjevačke provincije 1490. No, kada je bio kandidat i za generala, tomu se usprotivio aktualni General pa mu je bio onemogućen ponovni izbor nakon čega je došlo do nezadovoljstva u Firentinskom samostanu. Dragišić je premješten i zabranjen mu je pristup u samostan. On odlazi za profesora u Pizu, ali zbog političkih nemira ne ostaje dugo. Pošto je bio prijatelj obitelji Mediči, pobunjenici su ga stavili u okove i držali uhićenoga jedanaest dana. Morao je odmah napustiti Toskansku provinciju.

Vratio se u Bosnu, u svoj rodni zavičaj, gdje je želio nastaviti svoje aktivnosti, ali mu to političke prilike nisu omogućavale. Prihvaćen je u Dubrovniku, gdje je držao zapažene korizmene propovijedi. Pošto je Dubrovački nadbiskup Sacco bio stalno odsutan (vršio je dužnost gradskog upravitelja u Rimu) imenovao je Dragišića generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije po želji Dubrovčana. Ali Dragišić to nikada nije obnašao. U Dubrovniku je u to doba bilo veliko zanimanje za književnost, filozofiju, teologiju i druge znanosti, pa je Dragišić držao predavanja, vodio znanstvene rasprave i propovijedao. Njegovi ga prijatelji u Firenci nisu zaboravili. Na njihovu je zamolbu on branio njihovog glasovitog sugrađanina dominikanca Savonarolu i tiskao djelo o tome – Prophetiae solutiones 1497. Dragišić je najvjerojatnije ostao u Dubrovniku do 1500., jer je te godine bio sudjelovatelj u petočlanoj Komisiji u Rimu, koja je nakon općeg Franjevačkog sabora pripravila nove franjevačke uredbe. Poslije Sabora postavljen je za ravnatelja Rimskog učilišta.

Papa Julije II. imenovao ga je biskupom u gradu Cagli (kneževina Urbano) 1507., gdje je bio i profesor. Potom je 1512. godine imenovan nazaretskim nadbiskupom sa sjedištem u Barleti. Zdušno je i marljivo sudjelovao na V. lateranskom crkvenom saboru (1512. – 1517.). 

Posljednje mu je djelo – Artis Dialecticaes praecepta – tiskano u Rimu 1520. Te je godine i umro najvjerojatnije u Barleti.

Počiva daleko od svoje Srebrenice, što je nažalost sudbina mnogih bosanskohercegovačkih Hrvata.

Također su značajna Dragišićeva tiskana djela: Dialectica nova 1488., Mirabilia LXXVII 1489., Oratio funebris pro Junio georgio habita 1499., Defensio optimi ac integerrimi viri illius Joannis Reuchlin 1518. (sva tiskana u Italiji)

Fra Juraj Dragišić nikad nije zaboravio svoje progonstvo iz domovine Bosne, te je uvijek pomagao prognane i ugrožene. Čak su ga i Židovi 1493. godine molili da ih brani od napadaja. Da je se bavio samo znanstvenim radom, svakako bi ostavio još više djela. No, i ovako imamo još oko dvadesetak njegovih djela koja su ostala u rukopisu. Ovo je također POZIV svim hrvatskim latinistima diljem svijeta da se prihvate izučavanja preostalih djela ovoga znamenitoga teologa, filozofa, filologa, humaniste i domoljuba.

Ljerka Lukić, Toronto, Kanada

Ilustracija:

Juraj Dragišić, teolog, profesor sveučilišta, filozof, boravio je neko vrijeme u Dubrovniku gdje je napisao knjigu o anđelima; razgovor vode ugledni Dubrovčani: Bunić, Gradić, Gundulić i Palmotić. Tiskana je ova knjiga u Firenci, 1499. godine. I Dubrovački senat pomogao je tiskanje s 30 cekina. Posebno opremljenu knjigu poklonio je Dubrovačkoj gradskoj knjižnici arheolog Sir Arthur Evans. Možda je upravo ovaj primjerak knjige bio namijenjen Dubrovačkom senatu.

(Ilustracija preuzeta iz Povijesti hrvatske književnosti autora Ive Frangeša, 

Nakladni zavod Matice hrvatske i Cankarjeva založba, 

Zagreb i Ljubljana, 1987., str. 36, ilustracija br. 49)