Morančani – život u suradnji i molitvi

 Morančani su jedna od najstarijih vrhbosanskih župa. Posvećena je Sv. Juraju mučeniku i nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni, otprilike 10 km jugozapadno od Tuzle.

IZVOR: nedjelja.ba

Prema mišljenju nekih povjesničara, na njezinu su se području jednim dijelom prostirale drevne župe Gostilja – Tuholj i Jala. Prva kuća za svećenike izgrađena je u Morančanima 1854. Iste je godine u Kreševu odlučeno da se osnuje samostalna kapelanija sa sjedištem u tom mjestu, a župa Morančani službeno je utemeljena 1857./'58. odvajanjem pojedinih naselja od župe Tuzla. Današnji župni okviri, uz sjedište Morančane obuhvaćaju sela: Breze, Kiseljak, Ljubače, Maline, Poljanu Hrvatsku, Šeriće i Ševar.

Lijepa suradnja

U župi od kolovoza 2017. župnički djeluje vlč. Ivo Paradžik koji nam je sa svojim župljanima dočarao duhovne i materijalne prilike tog kraja.

„Tijekom blagoslova za prošli Božić pohodio sam 537 obitelji koje su me lijepo dočekale. Oko 1 500 vjernika je stalno tu, a imamo i mladih u župi. Na Mali Uskrs imali smo prvu pričest za 11-ero prvopričesnika, a imamo devetero krizmanika. Radimo s njima, surađujemo, roditelji su aktivni, uče. Preko puta crkve je škola. Ovdje samo jedno dijete ne pohađa katolički vjeronauk, a ostali pohađaju. Ako se organizira neka akcija ili što drugo, uvijek postoji jedan broj onih koji hoće doći i na njih se čovjek osloni“, prenio je naš domaćin koji u župnoj kući stanuje sam i obavlja sve potrebne poslove. Župljanke i župljani mu rado pomažu. Vjernici i na druge načine župnu kuću doživljavaju kao svoju vlastitu – skupa su s vlč. Ivom uredili njezinu unutrašnjost, popravili razglas u crkvi i još mnogo toga doprinijeli... „Tu smo za sve akcije koje se provode oko crkve – čišćenja, uređenja, pospremanja, dočekivanja... Što se tiče odziva, tu su ipak stariji – mojih godina i stariji. Ova župa ima dugu tradiciju. Vjerski život je na zadovoljavajućoj razini. Dolaskom župnika Ive odziv se povećao, smijem reći za 60 % dolaska na mise i sve ostalo, a ima i djece koja više dolaze“, rekao nam je 61-godišnji Ivica Stjepić koji s obitelji živi tik uz crkvu, brine o imanju i unucima, a bavi se i sportom.

Njihov dom

Župna crkva Sv. Juraja podignuta je 1913. i više puta obnavljana. „Kao i svaka crkva, i ova je građena voljom, trudom i donacijom domaćih vjernika. Kroz razdoblje odrastanja župe doživljavala je različite promjene. Recimo, ovo je bila jedna od rijetkih crkava koja nije imala završen zvonik s vrhom i križem, pa su župljani pokrenuli akciju da se to napravi. Redovito je obnavljana, održavana, svečana, lijepa, posjećena. Ovdje mi je simpatično što župljani, pogotovo župljanke, sami dođu i održavaju crkvu. Imamo kip Sv. Josipa kojeg ljudi na poseban način vole. Bio je poprilično oronuo i postavljen na jednom stoliću. Župljanke su tražile moje dopuštenje da se same organiziraju oko obnove. Skupile su novac, našli smo klesara koji je napravio pristojan oltar te smo kupili boje i obnovili kip. Ljudi ovo zdanje prihvaćaju kao mjesto svoje molitve, rado dolaze u crkvu i čuvaju ju. Oni to doživljavaju kao ponos i nešto svoje“, kazao je vlč. Ivo.

„Redovne pobožnosti održavamo. Svake nedjelje dolazimo u crkvu. Ima puno starih i bolesnih i mnogo molimo za njih jer ne mogu doći, a molimo se i za druge“, nadovezao se umirovljenik Anto Ivanović koji u ovo proljetno doba pored redovitih poslova u tom kraju oko nasada i voćnjaka ne zapostavlja svoj duhovni život.

Dva dijela župe

Filijalna crkva svetoga Dominika u Poljani hrvatskoj

„Svakoga dana bude misa po dogovoru kada župljanima odgovara jer određen dio njih radi, pa im ne odgovaraju jutarnji termini, već u 17 ili 18 sati. Nedjeljom su dvije mise – u filijali Poljana i u Morančanima. U Poljani tijekom mise bude više od 100 osoba, a tijekom zime manje jer je to stariji svijet. Kako je krenulo lijepo vrijeme, sve ih je više – bude ih 100-tinjak u župnoj crkvi. Nažalost, prošle je godine u župi umrlo 29 župljana, a krstili smo 19-ero. Postoji problem kao i u drugim zajednicama da ljudi dođu, krste dijete i odoše na Zapad jer tamo rade, školuju djecu. No, bitno je da kuće ne prodaju. Tu su, imaju gdje doći i na taj način funkcionira sve – ova je župa nekako na dva dijela: ovaj ovdje prelijepi i drugi onaj tamo gdje ljudi žive. Ima ih i vrate se provesti ovdje mirovinu“, doznali smo od župnika.

Među najmlađima

„Mladi nam odlaze u Njemačku, nažalost. Malo nas ostaje ovdje, ali što ćemo? Takva je situacija, moramo se uklopiti u to. Razlog njihova odlaska su nezaposlenost i djeca. Traže za njih sigurnost i bolje školovanje, a za sebe veću zaradu koju ovdje nemaju. Odlaze masovno. Nažalost, ostajemo župa staraca...“, govori Ivica koji smatra da vlasti trebaju poraditi na problemu nezaposlenosti kako bi mladež ostajala na svojoj zemlji.

„Župa je velika, ali je sada mala jer nema mladeži. Ostali su starci, bolesni ljudi, pa je to najveća boljka“, nadovezao se Anto o župnoj zajednici u kojoj prevladava starija populacija, što i vlč. Ivu tišti.

„Teško se razočaram kada dođem na misu gdje kao skoro 50-godišnjak budem među mlađima. Bude mi tada teško – volio bih da sam među starijima. Ne možemo mi na to utjecati. Konstantno odlijevanje hrvatskog naroda i u Hrvatskoj i u BiH donosi svoje plodove. Na prste možemo pobrojati obitelji koje danas imaju četvero djece... Nema nekog organiziranog susretanja naših mladih, da oni kroz to mogu pomoći jedni drugima. Nadalje, poznata je žalosna činjenica da se prvo pita za ime kada se traži posao. I, naravno, ti automatski imaš u ovim dijelovima naše zemlje minus... Tu je i jedan broj kuća koje su uredne, ali prazne – ljudi dođu za blagdane i to je to. Nažalost, nas više okupljaju sahrane. Sutra imam sedmu sahranu u ovoj godini. To je ta slika“, informirao nas je svećenik te napomenuo kako u župi postoje i radosna susretišta – uveo je pravilo da su svi poslije svete mise pozvani na druženje koje podrazumijeva kavu, čaj i kolače jer župa ima lijepe dvorane i šteta je da budu prazne. Uz to, puk se druži i kroz sportske priče.

„U našoj župi već 50-ak godina kuglanje je osnovni sport i tu smo imali višestrukog prvaka države – Kuglaški klub Zrinjski koji igra u ligi Federacije Bosne i Hercegovine te okuplja našu mladež, a ima i nas starijih. Po tom sportskom duhu i životu poznati smo diljem BiH. Sada želimo aktivirati i našeg župnika da se malo uključi u sport koji bi mogao malo zaustaviti mlade da ne idu, da ostanu s nama“, dodao je Stjepić koji je obišao čak sedam svjetskih prvenstava i svojim sportskim duhom i zalaganjem daje primjer novim naraštajima.

Gledati u uzore

Primjer su, kažu naši sugovornici, i duhovna zvanja. „Svećenik je teško biti. Iza nas je bista ubijenog svećenika koji je bio ovdje. Sve vam piše: 'Tijelo je sada svakako vaše. Dajte mi malo vremena da dušu Bogu preporučim. Don Dragan Dujmušić, mučenik, rođen 18. 9. 1899., ubijen 7. 10. 1943.' Godina smrti vam govori tko ga je ubio... To je tragedija nesretnog rata i mržnje prema vjeri, ali jednostavno su se takve stvari događale i danas se događaju…“, podsjetio je naš domaćin na župnika i vodeću osobu u kulturnom životu u Tuzli gdje su ga na smrt osudili i strijeljali partizani.

Župnik župe Husino Marinko Grubešić kraj kipa D. Dujmušića

„Iz ove župne zajednice imamo dva duhovna zvanja. Nažalost, obojica su preminuli – vlč. Jakov Kovačević i vlč. Anto Stjepić. Pokopani su ovdje, jedan pored drugog. Časnih sestara, nažalost, nema. Razgovaram s djecom i govorim im: 'Ti ćeš u časne, ti u svećenike.' Oni mašu glavom, a ja im kažem da ih nitko ništa ne pita – mora netko sutra ovdje imati misu. Stanje je takvo kakvo jest, kao i u ostalim župama. Kako se rasipa broj mladih, tako je i manje onih koji će biti kirurg, policajac i svećenik. To je realnost. Bogu hvala, u našoj nadbiskupiji to još uvijek funkcionira. Ima do daljnjeg zadovoljavajući broj svećenika i časnih sestara. Kad se ljudi ispovijedaju, ja im uz pokoru kažem da mole i da neko dijete poželi biti svećenik. Isto tako, učim svoje župljane da ne govore ružno o svećeniku jer ako to čine, onda je malo glupo očekivati da će dijete koje sluša te riječi poželjeti sutra biti svećenik ili časna sestra“, smatra vlč. Ivo podsjećajući da su i svećenici samo ljudi te da za njih i nova duhovna zvanja treba moliti, kao i činiti sve što se može za misije, duhovno i materijalno.

Nada su mladi

„Ovdje do sada nije bilo angažmana po pitanju misijskih aktivnosti. Tražio sam od župljana da tijekom korizme u jednu kuvertu odvoje novac kojim bi inače kupili kutiju cigareta, bocu rakije ili bolju čokoladu – kako bismo ta sredstva dali za gladnu djecu u Africi. Prikupili smo više od 1 200 KM. Oni hoće samo ih netko treba malo potaknuti“, napomenuo je župnik koji puno nada glede vjere i svega pozitivnog što iz nje proizlazi polaže u naraštaje koji dolaze.

„Što se tiče malih koji se okupljaju oko crkve, mogu kazati da su to inteligentna, odgojena, dobra i djeca iz dobrih obitelji. I mole i znaju moliti. Veliku nadu u tome polažem na starije. Roditelji rade, ali vidim da djed i baka imaju svoju ulogu koji se s djecom druže i odgajaju ih.

Komunizam je ovdje ostavio prazan prostor gdje je bilo nepoželjno ići u crkvu, pa mnogi nisu išli i vodili djecu. Postoji vakuum nečega što se, nažalost, nije uspjelo sanirati. Ali polako se to otvara, formira se mlada generacija koja zrije i ne bojim se za budućnost svega ovoga. Uvijek su u hrvatskom narodu postojala pretumbavanja od rata do iseljavanja, ali postoji činjenica da će ovo ostati. Pa, mi smo Bogu dragi“, poručuje morančanski župnik na kraju našeg reportažnog zadatka.