SUTLIJA - pjesma Ljerke Lukić

SUTLIJA

Tadići:

djed Božo Ivićev, baba Kaja, tetka Ankica, cura na udaju,

ujak Ivica, ujna Ljuba i njihovi sinovi Tomislav i Mario

u misnim aljinama,

sa opranim konjskim kolima

te istimarenom i opremljenom Micikom,

s Par Sela se prvo uvrate po nas –

moju mamu Ružicu, moju sestru Ljiljanu i mene.

Onda se uvratimo po Juriće –

tetku Olgu i njezinu djecu Milicu i Antu.

Tetka Ankica broji sve nas i sve korpe, torbe, zavežljaje…

Sve je u redu.

Iz Živinica krećemo za Morančane, u posjetu našim Tokićima.

Idemo na misu u Crkvu sv. Juraja

pa babinoj sestri – tetki Anđi na užinu!

Djed Božo drži uzde i upravlja Miciku.

Mario, najmlađi unuk, ima počasno mjesto;

sjedi naprijed do djeda i drži bič.

Djed i Mario obukli taze bijele košulje i crna odijela.

Stavili crne šešire.

Mario nakitio svoj šeširić paunovim perom.

Meni, najmlađoj unuci, uvijek pripada najmilije mjesto –

babi Kaji u krilu!

Baba vadi karamele i orahe iz njedara!

Ljiljana mami u krilu, Antić i Mila uz tetku Olgu,

Tono uz seku Ankicu…

Ujna Ljubija i ujko Ivica Braco sjede pozadi

i dobro paze da se neće šta prevrnuti.

Svi smo namirisani, svečano odjeveni i radosni!

Micika tjera uz autoput; ne može je ništa zaustaviti!

Idemo tetki Anđi na sutliju!

Na Morančane idemo na proljetnu misu na Jurjevo,

ako je nedjeljom, i uvijek na ljetnu misu na Ilino

kad starija djeca uživaju u školskom raspustu.

Uvijek nas vozi Micika

koju je djedov dajdža Ivo Kovačević s Ljubača,

brat moje prababe Delfe Tadić,

bio kupio na pijaci u Brčkom pa je poslije prodao mom djedu Boži.

Ushićeno nas dočekaju tetka Anđa, tetak Mato,

njihov sin Šimo i snaha Ana, te njihova djeca Ljilja i Tomo!

“Anđo moja, faljen Isus!”

“Kajo moja, uvijek faljen! Ajde, ajde…”

Poslije mise, gostimo se dugo kod naših srdačnih Tokića.

Lijepo nam je i milo, k’o da smo u svojoj kući.

Svima nam je najdraža sutlija, na kraju obilnog objeda.

Prava domaća sutlija od jutarnjeg svježe namuženog mlijeka.

Skuhano zaslađeno mlijeko s rižom,

i s dodatkom domaćeg meda po kajmaku riže,

bio je najveći specijalitet i užitak.

Najljepši dio blagdana je kad nam babe Kaja i Anđa

pričaju starinske priče o životu njihovih roditelja,

naših predaka – prababe Lucke i pradjeda Bože,

sina našeg šukundjeda Ive Grabovice s Morančana.

Svima nam bude teško kad se moramo rastati.

Prvo se babe izljube i rasplaču:

“Anđo moja, dođi mi. Nemoj dugo čekat.”

“Kajo moja, dođi ti meni prije. Tebi je lakše doć…”

U prvi mrak djed Božo drži i uzde i bič!

Micika juri niz autoput!

Zapušila se k’o parnjača!

Ne treba je upravljati!

Micika sama zna sve nas vratiti kući!

Mario spava ujni u krilu. Svoj šeširić ostavio Tomanu.

Ja spavam babi Kaji u naručju, Ljiljana mami u krilu.

Mila i Antić se skupili uz svoju majku.

Toncika i seka Ankica na podu kola.

Dajdža Bracika na velikom oprezu na kraju kola.

Micika prvo vrati Juriće njihovoj kući uz živinički autoput

pa se onda uputi našoj kući.

Vesela i snažna jer zna da naša cesta vodi pema Dubravama.

Micika nas Lukiće mirno ostavi u našem putu

prije nego što preleti preko Spreče i Dubrava

i vrati se u Par Selo, u Tadiće! .

Baba Kaja ostane prenoćiti kod nas

jer mene ne mogu nikako odvojiti od nje…

Baba se ujutro u zoru nekako izvuče iz kreveta

i pješke brže vrati na Par Selo

a mene moja mama Ružica tješi cijeli dan…

Živinice i Morančani, 1969.

SUTLIJA (nastavak)

Moji književno-dramski nastupi

u Torontu, New Yorku, Muenchenu…

bili su vrlo posjećeni i lijepo primljeni.

Pohvale su stizale sa svih strana za moje

spisateljsko, recitatorsko i glumačko umijeće i iskustvo.

Naročiti uspjeh sam upravo postigla u prestižnom torontskom

Klubu Arts and Letters, gdje sam profesionalna članica.

Poslije ovog umjetničkog okupljanja

uvijek elegantna i dostojanstvena

gospođa Margo Elizabeth Hunt,

voditeljica Pjesničke skupine pri Klubu,

predvodi naše uže društvo

u Hotel Delta Chelsea koji se nalazi uz Klub, vrata do vrata.

Idemo na puding s rižom, poznati specijalni užitak i dar,

Miris pudinga osvježava…

U čarobnom okruženju i raspoloženju

nastavlja se razgovarati o mom pjesništvu

i predviđa mi se blistava književna budućnost…

Dok okupljeni s radošću jedu puding

naglašavajući njegov blaženi ukus

ja posmatram svoju porciju u zdjelici

pa polako miješam mlijeko s rižom,

što bi se reklo britansku sutliju.

Osjećam nemir, zebnju, drhtavicu…

Srce mi sve snažnije lupa, trnci mi prolaze tijelom…

Dlanovi mi vlaže, prsti mi studene…

Pogled mi odlazi, duša mi treperi…

Dodajem malo meda kako bih odagnala nespokoj, nelagodu.

Jedva gutam… Zastaje mi u grlu…

Osmjehujući se, pretvaram se kao da je sve u redu.

Zahvaljujem se za puding s rižom.

Zahvaljujem se za dražesne riječi i srdačne komentare

u svezi s mojim stvaralaštvom.

A zapravo da mi je kako što prije pobjeći…

U prvi mrak sjedam u taxi,

vraćam se natrag u svoj iznajmljeni samački stan!

Brže-bolje nazovem moju rodicu morančanku Ljilju Tokić,

liječnicu u Holandiji, pa je iznenadim:

“Anđo moja, faljen Isus!”

Ona se začudi pa odgovori:

“Kajo moja, uvijek faljen! Ajde, ajde…”

I razveselimo se i rasplačemo se preko telefona…

Babe i djedovi su nam davno pomrli…

Ne ide se više na mise i užine po rodbini u zavičaju.

Nema ni Micike.

“Ljiljo moja, niko više ne dijeli ni karamele ni orahe…”

“Ljerka moja, ni sutlija više nije nikako slatka...”

Svi smo se razišli zbog Rata:

Ljilja teče Šime u Nizozemsku; ja u Kanadu;

Mila tetke Olge u Ameriku; Toncika dajdže Bracike u Italiju;

mladi Mario i Dario, sinovi tetke Ankice i tetka Ivana Marića,

koji nisu bili još ni rođeni u ono doba, u Njemačku.

Daleko od Par Sela. Daleko od Živinica.

Daleko od Morančana. Daleko… po dalekom svijetu.

Svima nam je teško jer nismo više zajedno.

Nismo više svoj na svome, niti ćemo ikada više biti…

“Ljiljo moja, dođi mi. Nemoj dugo čekati.”

“Ljerka moja, dođi ti meni prije. Tebi je lakše doći.”

Ljerka Lukić, Toronto 2006.