Meša Selimović o dr. Draganu Dragi Dujmušiću - iz knjige "Sjećanja"

 

Gimnazija. - Za Tuzlansku gimnaziju vezano je petnaest godina moga života, osam đačkih i sedam profesorskih. Stare zgrade gimnazije više nema: ispucala je i nagnula se na zemljištu koje tone, i prije nekoliko godina srušena; na drugoj strani Tuzle, na obali Jale, sagrađena je nova gimnazija, lijepa i moderna, ali je stara bila ljepša, ili je meni ostala u nezaboravnom sjećanju, s divnom fasadom, bogatim stepeništem, širokom aulom, lijepim učionicama, i funkcionalnim kabinetima. Iz osnovne škole sam pošao u gimnaziju sa strahopoštovanjem, ali na samom upisu, uplašenog i gotovo paralisanog od nekog nespokojstva kojem nisam znao razlog, možda i zato što sam jedini od svojih dotadašnjih drugova pošao u gimnaziju, svi ostali su otišli na zanat ili u rudnik, umirio me katolički kateheta dr. Drago D. Ne znam kako je zapazio moju zbunjenost, ali mi je priskočio u pomoć u pravom času: prijateljski se osmjehnuo onako mlad, lijep, uglađen, pristao u svom crnom svešteničkom odijelu s tvrdom bijelom kragnom, lako mi dodirnuo rame, rekao mi nešto ljubazno (riječi sam zaboravio istog trenutka, ali njegov prijateljski gest sam zapamtio zauvijek), i tako uspješno posredovao između moje osjetljive plahovitosti li svečane hladnoće gimnazijske aule, zagušene ogromnim mermernim stubovima. 

Osjetio sam dobru zaštitničku ruku, i sve je postalo lakše i običnije. (Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo pažnje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakše bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zaštitu njihova povjerenja. Na žalost, stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispuštaju šansu da lako utiču na mlade.)

Obradovao sam se kad sam vidio da nam je razredni starješina i nastavnik srpskohrvatskog jezika moj poznanik s upisa, dr. Drago D. Moja radost radi toga i unaprijed poklonjeno povjerenje, pokazali su se potpuno opravdani. Sve nas je osvojio već prvog časa, svakog je upitao kako se rove, šta su mu roditelji, koji predmet najviše voli, šta želi da postane u životu, sve tako, možda i nevažno, ali presudno za upoznavanje i zbližavanje, pogotovu što je svakome od nas umio da kaže lijepu riječ , da nas razvedri ili ohrabri. Svi smo bili oduševljeni.

Ni docnije se nismo razočarali: uvijek je bio naš zastupnik, uvijek na našoj strani, čak i kad smo bili krivi, i to mu nismo zaboravljali, bez obzira što nas je nasamu grdio. Osjećali smo kako je dobar i širok čovjek: lako je biti na nečijoj strani kad je bez krivice, a mi smo bili puni krivica kao pas buha. Ako je bio prisiljen da nekoga kazni, činio je to sa žaljenjem, i uz objašnjenje koje je kaznu činilo lakšom. Ali je kazni bilo znatno manje nego krivica, jer je taj vrsni pedagog pametno nastojao da previdi mnoge nevažne prestupe, pa i važne, ako nisu imali težih posljedica. Tako nas je obavezivao zahvalnošću, koju nije tražio, ili je neke naše pobune činio bespredmetnim, jer su ostajale neprimjećene. Nikoga nisu naljutile, njegovom zaslugom: pravio se da mnogo šta ne primjećuje, i tako nije bilo razloga ni za ljutnju ni za kaznu. A obično su to prestupi bez težih posljedica, i samo sitničavi ljudi, a njih je dosta, daju im značaja. Ali nikada nije propustio da nas pohvali za dobar odgovor, za ocjenu o d I i č a n , zapisanu u katalog, kojoj je đavao značaj razredne svečanosti, za dobro vladanje kao i za svaki postupak koji se mogao na ma koji način istaknuti. (Na neki tajanstveni način on je saznavao kad bi se djeca pomirila u svađi, i javno bi pohvalio obojicu.) Počeli smo da se takmičimo ko će zaslužiti njegov osmijeh, pohvalu, gest priznanja s rukom koja bi pogladila kosu. 

Nesvjesno smo igrali po njegovoj muzici (bila je zaista ugodna), činili smo sve što je on želio, misleći da to mi hoćemo„ a sve bez grdnje i batina, bez prijetnje i bez ružne riječi, uz blag osmijeh i lijepu riječ, ili ozbiljno lice ako je nečim bio nezadovoljan. Taj mag koji je znao tajnu vladanja dječijim dušama, stvorio je od trideset-četrdeset đavola ako ne baš hor anđelčića, a ono skupinu dosta pristojnih đaka. Učili smo, primajući sve kao dragocjeno otkriće koje nam je bilo tim draže što nas je navodio da sami do njega dođemo, slušali smo priče i parabole o grijehu i krivici; o ljubavi koja spasava, o bogu koji sve prašta ako se iskreno pokajemo, o savjesti i moralnoj odgovornosti koje su uvijek žive u dobrom srcu. Docnije smo uvidjeli da on nije mnogo odstupao od svog popovskog poziva i govorio nam je kao da smo na času katoličke moralke, ali smo tada bili njime oduševljeni. Sjećam se, i danas ga, vidim u mislima, kako stoji pred nama, teško objašnjiv razlog našeg stalnog oduševljenja, uvijek nasmiješen, sa blistavo čistim svešteničkim kolirom ispod crnog sakoa, nikad tužan ni mrzovoljan, nikad nervozan ni nestrpljiv, uvijek tu radi nas, nama na raspolaganju, neužurban, nema kud da žuri, jer mi smo tu, pred njim.

S uživanjem izvodi svoj lagodni moralno-didaktični šou: kao da se sam igra, kao da sam uživa, priča obeznanjenim gimnazijskim prvačićima priču o čovjeku koji je bezbrižno griješio i, idući kroz život, sve grijehove bacao u torbu koju je nosio na leđima.

Ali se desilo (u priči ništa nije teško ni nevjerovatno) da mu je odsječena glava, pa mu je dobra vila ponovo zalijepila, ali je bila brzopleta, pa je to učinila nespretno, nasadivši je krivo, naopako, pa je tako vidio koliko mu se grijehova nakupilo u torbi, i kad mu je vila namjestila glavu kako treba, popravio se i nije više griješio. (Sami smo došli do pouke: nikad ne treba skrivati grijehe od svoje savjesti, treba ih uvijek priznati i sebi i dragom bogu.)

Zbog našeg učešća u otkrivanju mudrosti, ili zbog njegova ugodna glasa kojim je pričao, ili zbog načina pričanja zbog kojeg je svako od nas smatrao da on to priča samo njemu, smatrali smo da su to najpametnije i najsadržajnije parabole na svijetu. 

O religijama, svim, govorio je najljepše, sve religije su dobre i plemenite, bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Predstava gospoda boga kao starca s bijelom bradom, govorio je slobodno, to je naivna folklorna materijalizacija nematerijalnog svebića i familijarno viđenje nečeg starinskog i prisnog, što se poštuje i voli. Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejagamber, to je najljepši i najplemenitiji sin- bol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr. Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas - mada već odavno ateista - nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjorn iskupljuje grijehe drugih ljudi - to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.

Ni jednom rečju nije pokudio drugu religiju: važno je bilo da mi poštujemo religiju uopšte. I nikad nije govorio protiv ateizma, kao da nije htio da nas navodi na zavodljivu psihološku klizavicu otpora, ili je isključivao iz razgovora tu mogućnost: čemu razgovor o vatri, ako vatre nema? Ali mi smo morali da upoređujemo, i mada smo krili jedan pred drugim, a ne znajući mnogo o religijama, upoređivali smo njihove predstavnike, i vidjeli smo kako velika razlika postoji između katoličkog katehete i naših vjeroučitelja. A onda, avaj, i između vjera: njegova je izgledala plemenita, humana, vedra, rafinovana, svjetska, a naša je bila balkanska, primitivna, kisela i nezanimljiva.

Učili smo ubitačno dosadne, direktno kretenske stvari, uglavnom iz mitske i hagiografske istorije islama (kako je taj i taj božji poslanik deset godina gorio u plamenu, a nije izgorio i sl.); a bili smo kivni i zato što smo svakog petka morali doći na podnevnu molitvu, džumu, u džindić - mahalsku džamiju, s fesom na glavi; izostanak ili dolazak bez fesa kažnjavan je neopravdanim časom i ukorom. Tu dosadnu dužnost činili smo sebi zanimljivijom tako što smo za vrijeme molitve pravili neviđen nered, ubadali smo jedni druge čiodom otpozadi, skrivali cipele, sjedali nekome na glavu dok je bio na »sedždi« (s čelom na podu), izmišljali stotinu čuda, zbog čega su školske vlasti izabrale za đake malu džamiju u jednoj perifernoj ulici. Ali su religije najdirektnije upoređivane prema vjeroučiteljima. Činilo nam se da su otjelotvorenje religije koju su predstavljali, kao da su njeni ambasadori: oni su bili neposredna slika vjere čiji su tumači bili.