Ljerka Lukić: PONOS LUKIĆA - Jedan od najstarijih mlinova u BiH zasigurno je poznata Vodenica Lukića u Pascima

PONOS LUKIĆA

Jedan od najstarijih mlinova u Bosni i Hercegovini je zasigurno

poznata Vodenica Lukića u Pascima (Tuzla) koju je napravio

moj pradjed Marko Lukić porijeklom iz zaseoka Jasici, selo Lipnica.

U gradnji mu je pomogao njegov sin jedinac Tomo. 

***

FOTO: Ljerka Lukić, Vodenica Lukića, Pasci, 2014. godine 

Moja šukunbaba Kata Mišković, zvana Katica, bila je rodom iz Miškovića (poviše Mandušića, spadaju u Pasce, od Par Sela ih graniči rijeka Liješnica koja izvire iz Tunela podnu omanje planine Ilinčice). Udala se za Božu Lukića u Jasike, selo Lipnica, s kojim je imala dva sina, Marka i Matu. Kad je Božo umro ostavila je djecu prvo kod djevera u Lipnici, onda kod svog brata Ive u Miškovićima na Pascima. Preudala se u Kovačeviće na Ljubače za udovca Blašku Kovačevića koji je imao šestero djece. Bilo je uobičajeno za udovice preudati se radi osiguravanja zaštite. Nažalost, i drugi muž joj je ubrzo umro. Ostala je s njegovom djecom i izvela ih na pravi put. Na kraju se vratila u Miškoviće, na svoju očevinu i svojoj djeci. 

Današnji posjedi Lukića na Pascima su prije bili Miškovići. Katici su braća dala komadić zemlje na uzbrdici da napravi kućicu, što je gornji dio današnjeg imanja Lukića. Sve je davno bilo okruženo gustim i zdravim šumama. Stariji sin Marko, moj pradjed, oženio je Kaju, zvanu Kajunu, kćer Tode Čajića iz Čajića (katoličke Dubrave). Potom je bio mobiliziran u Austrougarsku vojsku sedam godina tijekom Prvog svjetskog rata, gdje je služio kao čuveni kuhar. Rat je proveo na ratištima po Mađarskoj zajedno sa svojim zavičajcem Ilijom Jokićem. Katica i njezina snaha Kajuna su svo to vrijeme bile same. Tkale su tkanice, plele odjeću i čarape pa prodavale kako bi štogod zaradile. Same su krčile šumu da dobiju obradivo zemljište. Po povratku iz rata Marko se zaposlio u Rudniku Kreka kao običan rudar. Rudari, takozvani ćumuraši, su se zorom dozivali, okupljali i išli pješke preko brda Krojčica noseći lampu karabitušu. U jami su tovarili ugalj u unte, goleme pokretne sanduke slične manjim vagonima, pa ih izvozili na površinu. Nikad se nije žalio. Snažan, vrijedan, karakteran i otresit radio je oko tridedeset sedam godina bez ijednog dana bolovanja. Pred sami odlazak u mirovinu bila mu je prignječena noga pa je morao malo odmoriti i mirovati. 

REKLAMA

Katičin drugi sin Mato Lukić je oženio Ružu Ružić sa Orašja. Preselio se kod nje, na punčevinu. Imali su tri sina: Božica, Milica (muška imena), Marko i jednu kćer Mandu. Mato je poginuo u Drugom svjetskom ratu. 

Šukunbaba Katica je bila rođena 1851., a umrla 19. studenog 1943. godine. 

Pradjed Marko, nadaleko znani Markica, i prababa Kajuna su imali samo jednog sina – mog djeda Tomu koji je 1930. godine oženio Janju (od oca Pere Petrovića i majke Pavice Milić) iz Petrovića (Gornja Mala, katoličke Dubrave). Srednji dio imanja Lukića je kupila baba Janja od svog miraza, a donji dio uz Liješnicu i put Dubrave–Tuzla su kupili Marko i Tomo (sve od Miškovića), kao i priličan posjed u Sprečkom polju u Živinicama (od Tadića, predaka moje mame Ružice Tadić-Lukić).

Tomo je nadošao na ideju pravljenja mlina na imanju Lukića, jer je podnu njihovih njiva protjecala Liješnica, pa se on dao u izradu nacrta. Markica je sa svojim sinom jedincem napravio vodenicu 1940. godine kad je rođen Ivo, jedan od Tominih sinova. 

Braća Ivo i Stijepo Lukić ispred vodenice, Pasci, proljeće, 2016. godine  

Tomo i Janja su imali osmero djece; šest sinova i dvije kćeri: blizanci Anto i Dragica (umrla malena od šest mjeseci), Petar, Mijo (moj otac), Nevenka, Ivo, Stjepan, Mato.

Iako su u svom seljačkom domaćinstvu proizvodili i spravljali sebi svu hranu, ipak je najdraže Markovoj unučadi bilo kad im je on na povratku s posla, iz noćne smjene, u svom torbaku donosio vruće kifle iz tuzlanske pekare, kako je uvijek pripovijedao moj tata Mijo.

“Baba Kajuna nam je plela navlačke od debele vune i pošivala ih junećom kožom pa smo po suvom snijegu trčali nizbrdo djedu u vodenicu ili na izvor Grabovac u Ilijaševiće”, sjeća se moja tetka Nevenka Lukić-Kovačević. 

Prababa Kajuna je bila rođena 1893. a umrla 16. ožujka 1961. godine od duge bolesti i nepokretnosti. Gazda Markica je bio uvijek zdrav, ozbiljan, pušio lulu, umro bez muka u osamdesetoj godini (18. rujna 1889. – 13. veljače 1969.), kad sam ja imala skoro sedam godina. Rado ga pamtim iz mog djetinjstva kao starog čovjeka na prozoru svoje kuće kako nas je dočekivao kad smo iz Živinica dolazili na Pasce u posjetu rodbini. 

***

U gradnji vodenice prvo su poravnali dio brijega od njive. Potom su iskopali veliku duboku rupu za vodeničko kolo; mlinski kotač od hrastovine sa usječenim i utesanim daščicama (zvanim pera) po obodu.  

 Udarili su, ukopali, osam hrastovih nogara (pilota) koji su bili barem četiri metra visoki. Na njih su digli vodenicu; drveni pod (otprilike četiri sa šest metara veličine), potom dvije prostorije. 

Pošto je rijeka protjecala, kružila okolo, između ceste i tuka (dio zemljišta), prokopali su dugi jarak (kanal) s druge strane tuka, podnu svojih njiva i skrenuli, navili dio vode na tu stranu. U prokopavanju jarka svojski je pomogao mladi Juro Jurica Petrović, brat babe Janje. 

Onda su zajazili rijeku i tako napravili branu (ustavu) za skupljanje vode. Na početak kanala je stavljen veliki kapak koji se otvarao i propuštao, ulijevao, vodu iz brane te se po potrebi zatvarao.

Mlin je bio postavljen na najpogodnijem dijelu, na mjestu gdje se sastaju rijeka i kraj kanala, znači ponad obiju obala. U prvoj prostoriji, sa zidom od rezane hrastove daske (brvno), se mljelo i tu su bila majstorski postavljena dva ogromna kamena, svaki težine oko dvjesta kila. Trojica ljudi su unijela donji kamen koji je morao biti stabilan; nije smio mrdati, ni slučajno pomjerati se, a biti odignut od poda oko pola metra na složenim hrastovim gredama, u visini sanduka. Potom su ta tri čovjeka unijela gornji kamen i vješto ga namjestila na donji. U sprijeda umetnuti sanduk (naćve) usipalo se namljeveno brašno, takozvana meljaja. Okolo kamenova su se nalazile okovane daske, skovane klinima. U toj sobi su također smjestili hrastov koš iznad gornjeg kamena. Naposljetku police za vreće uz zid. 

Druga sobica je bila namijenjena za vodeničara (mlinara). Zid joj je bio načinjen od šepera što je zapravo hrastovo pruće oblijepljeno zemljom u koju se prethodno ukuvala trina od sijena ili pljeva od zobi. Stoga je šeper bio topliji od brvna.

U njoj je sposobni i hrabri mlinar Markica boravio, naročito noću kad je bila dobra voda i pozamašna narudžba. U toj okrečenoj sobici je Markica uredno održavao drveni krevet, pisaći stol sa ladicom za osobnu pisarnicu i šporet na kojem je čak unučadima pekao pogačice, maslenjak, pšenični kolač i medenjake. Šporet je bio sazidan od blata, odnosno ćerpića što su četvrtasti komadići zemlje. Sprijeda je imao vratica. Također je imao ugrađene glinene lončiće da bolje grije i da ljepše izgleda. Lončići su izgledali kao šolje veličine otprilike pola kile; udubljene u vlažno blato bočne strane šporeta pa se sve zajedno speklo, učvrstilo i osušilo. Stražnji dio šporeta se zvao furuna. Plate su bile od željeza a iza njih nagore je bila rerna (pećnica). Limeni sulenar je vodio na tavan. Nije bilo odžaka (dimnjaka).

Dvije prostorije su bile povezane vratima i unutrašnjim prozorčićem na kojem je stajala lampa karabituša kako bi osvjetljavala obje strane. Vodenica je imala ulaz, takozvani ćošak, što je zapravo verandica, i tri prozora sa željeznim šipkama. Mlin je bio pokriven tarabom na četiri vode. Svuda unaokolo su rasle i nadvijale johe, vrbe, ljeskovina i naročito žestilovina od koje su se pravili sepeti.

Na donjem dijelu kanala, na njegovom kraju, odniže, postavljen je badanj što je bilo veliko hrastovo stablo iliti debeljak. Taj trupac je bio iznutra iskopan, izdubljen, specijalnom sjekiricom (keserom) i dlijetom a po gornjoj četvrtoj strani je ostao otvoren kako bi kroz njega i niz njega išla voda. Ta otvorena gornja, četvrta strana badnja je bila pokrivena daskom pa je sve izgledalo kao dugo zatvoreno korito. 

I na početku badnja je uvijek bio jedan kapak koji se mogao zatvoriti ako je nedostajalo vode. Kad bi se napunio kanal vodom onda bi se otvorio ovaj manji kapak i upustila dovoljna količina vode. Tako je voda dolazila u badanj.

Na samom dnu badnja je bila uglavljena slavina načinjena od prošupljenog drveta sa izgledom valjka ili cilindra. Slavina se zatvarala čepom i tako se zapravo zatvarao badanj da se voda nateče u razdoblju nestašice prouzročene sušom. Taj postupak se nazivao zaporenje vode (zapor – nema vode, zastoj). U slučaju zaporenja vode, zatvorio bi se istodobno i kapak na početku badnja i čep na slavini, što je bio kraj badnja. Kad bi se opet kanal napunio vodom, otvorio bi se kapak na početku badnja i otčepila slavina kako bi voda istjecala i padala na kolo.

Obilne padavine ili prekomjerno otapanje snijega zimi izazvali bi postup – puno vode. Zbog postupa dolazilo bi do poplave i vodenica ne bi mogla normalno raditi dok se stanje ne bi smirilo.        

Prilikom uobičajene kiše, voda je kroz badanj pa kroz slavinu udarala svom silinom u vodeničko kolo, takozvanu mrelu, te ga okretala nadesno. Skovano od hrastovine, samo kolo se doimalo kao poveći drveni točak za volovska kola. Promjera oko jednog metra, mrela je bila uglavljena pološke u nizini, na površini vode u iskopanoj rupi. Iz sredine mrele jedan uspravni hrastov direk visok i do četiri metra probijao je odozdo kroz pod vodenice i na njega je bio pričvršćen gornji kamen. Taj stub je funkcionirao kao osovina.

Na taj način je kolo, koje se nalazilo vani ispod vodenice i u vodi, stavljalo u pogon kamen koji se nalazio unutra, u samoj vodenici. 

Voda je morala imati jak pad i iz badnja sukljati naniže, padati u mlazu pravo na kolo, odnosno na usjeke po njegovom okruglom kraju, na pera koja su u brzini okretala točak i vrtjela osovinu. Posredstvom stuba pokretan je gornji kamen koji je mljeo žito kako je ono isipalo iz koša i upadalo u šupljinu (otvor) na njegovom središnjem dijelu a namljeveno brašno se usipalo u prednji sanduk, u naćve. 

Gornji kamen se morao okretati i djelovati kao precizna sklopka koja uvrće i melje. Od siline trenja je drobio žitke koje su polako dolazile, usipale, iz koša i tako ih je sitnio. Koš, visok oko jednog metra, se nije pomjerao. U njega se ubacivala po jedna zaprimljena narudžba, makar ona bila i od samo nekoliko kila. 

Nije se smjelo miješati sa drugom meljajom. Nikad ništa nadosipati iz tuđe vreće. Pošto su nečije narudžbe bile obimne, u koš je moglo stati odjednom i do sto kila. Mlinar Markica ili njegov pomoćnik, obično jedan od njegovih unuka, je morao stati na posebnu klupu ili stolicu sa strane pa s visine usipati žitarice u koš.

Dvije pružene letvice spuštene iz koša nadolje ka gornjem kamenu su omogućavale žitkama da postepeno ispadaju i proces mljevenja se odvijao bez zastoja. Pri tome se stvarao zvuk, kao ritmičko otkucavanje, nazvan čeketanje a letvice – čeketalo.

Dobiveno brašno se prosijavalo na sito a mekinje su se odvajale za stočnu hranu. 

Mljelo se žito, pšenica, raž i ječam, od čega se brašno koristilo za ishranu. Zob se prebijala za stoku. Suseljani s Pasaca, Par Sela, Orašja, Krojčice, Donjih i Gornjih Dubrava bi donosili ili dovlačili u zaprežnim kolima životinjske kože ili lanene vreće pune žitarica koje bi mlinar prvo izvagao na kantaru i ugovorio kad će biti gotove. Bosanac se sporije mljeo.

Cijena meljaje je bila uobičajena. Ili se uzimao ujam (ušur) što je deseti dio od samljevenog brašna (jedna kila na deset kila brašna) ili se plaćalo parama: hrvatske kune još iz Kraljevine Jugoslavije i poslije dinari u Titovoj Jugoslaviji.

Kad bi se gornji kamen istupio, onda bi se podignuo pa podsijecao sječkama kako bi ponovo postao oštar. Oštrio se i donji kamen. Podsijecanje je obavljao Markica sa svojima. Sjeckalice su bile u obliku čekića prosijeka, pravljene u Kovačnici Ante Markelića na Raskršću između Par Sela i Donjih Dubrava. To mjesto je poslije nazvano Kod Milke. Ta kovačnica i danas postoji, premda se u njoj radi vrlo malo. Nedaleko od nje je na ostavštini Milke (od oca Bože Božice) Tadića sagrađena rimokatolička crkva (Župa sv. Ane).

Poslije oštrenja kamenova, mlinar bi prvo samljeo nešto svog žita za pročišćavanje. To brašno se davalo živadi (kokošima).

Markica je stalno sjedio u vodenici, a kad bi se sabrali stariji ljudi da pričaju i mudruju uz polovkicu sve bi išlo bolje: i brže i lakše. Najčešće mu je svraćao njegov ratni drug Ilija Jokić pa bi raspredali nadugo i naširoko o vojsci i ratu. Hrana se mlinaru donosila od kuće sa brda, ili bi rjeđe on zaključao te se penjao kući na brdo. Od jeseni do proljeća Markica bi se namjestio u svojoj sobici katkad danonoćno jer je bilo puno posla oko mljevenja. Najčešće mu je pomagao unuk Stijepo, miran i vrijedan. Čuvali su vodenicu jer je bivala obijana. Kad su meljaje bile obavljene mlin je morao ostati zakočen (zaprt) kako kolo i kamenovi ne bi radili uprazno, što bi dovelo do oštećenja.

U slučaju nabujale vode i poplave svi ukućani bi strčali do kanala i spuštali njegov kapak da zatvore branu i odbiju žestoki priliv vode na suprotnu stranu kako bi silina vode odlazila niz rijeku a ne niz kanal. Tako bi štitili badanj i spašavali kolo, premda je bilo vrlo teško spasiti kolo. Bujica bi ga obično rastrgala pa bi morali praviti novo.

Poslije Markičine smrti Tomo je preuzeo sav teret i povremeno renovirao mlin.  Pokrio ga je lesonitom na dvije vode i unio peć. Upravljao je mlinom do osamdeset prve godine; do svoje smrti (5. travnja 1912. – 7. veljače 1981.). Na putu iz vodenice kući uzbrdo, doživio je srčani udar. Tomo je ostao upamćen i hvaljen nadaleko po svojoj vrednoći i upornosti. Na vršaćoj mašini (vršalici) prilikom vrševine pšenice oko 1945. godine izgubio je lijevu ruku do lakta i jedan prst desne ruke, ali to ga nije zaustavilo. Uz posao službenika i knjigovođe, marljivo je obavljao sve teške zemljoradničke poslove na imanjima Lukića na Pascima i u Spreči (Živinice, gdje sam ja rođena).

Mi, Tomina i Janjina unučad, smo bili presretni kad nas je djed pažljivo unosio u vodenicu da ne spadnemo u vodurinu. Baba Janja je umrla od napornog rada, bolesti i starosti (12. marta 1910. – 11. travnja 1996.).

Devedesetih godina protekloga stoljeća, tijekom Domovinskog rata u Bosni Hercegovini, braća Lukići i njihova sestra Nevenka Lukić-Kovačević, su se usuglasili da se vodenica popravi i obnovi, što je pomoglo seljanima u preživljavanju ratnih dana. Akciju obnove je uspješno vodio Marko Markić Lukić, Perin sin. Moj otac Mijo je velikodušno dopustio da se obori naša trešnja i stablo iskoristi za potrebe pravljenja slavine. Uz braću Antu, Peru, Ivu, Stijepu, izuzev teškog invalida Mije i u odsustvu Mate, u vodenici je danonoćno pomagao i zet Ferdinand Ferdin Kovačević s Ljubača. Mlin je bio u punom pogonu od 1992. do 1995. godine prkoseći i ratu i vremenu. Ljudi su čak iz Tuzle donosili poglavito kukuruz na mljevenje. Radio je još 1996. i 1997. godine. Onda je prestao s radom. Premda samuje u skoro ruševnom stanju, mlin se danas nekako održava kao vrijedna starina i povijesna uspomena koja privlači suvremene etno ljubitelje: prolaznike, novinare, fotografe, umjetnike... 

Posjeduje neprocjenjivu muzejsku vrijednost.

Tekst napisala: Ljerka Lukić, književnica, Toronto, Kanada (porijeklom iz Živinica)

(iz zbirke priča, eseja i putopisa Zavičaj u pripravi za objavu)