ĆETEN (sirovi lan u Sprečkom polju)

Živeći i neprestano se krećući između Atlantskog, Pacifičkog i Arktičkog oceana

često se budim s glasom moje pokojne babe Kaje Tadić (1909.–1984.), rođene Grabovica

od oca Bože i majke Lucke s Morančana, te njezinim pričama o pradavnim vremenima,

koje je nastavila prepričavati moja mama Ružica. Meni najdraža priča o ćetenu, sirovom

lanu, svuda me prati. Babin glas, usporen od preživjelog tifusa, dugogodišnje astme i

napora seljačkog života, iz dana u dan se vraća i zove me:

“Curko, kad me pitaš, čuj me… Pamuk smo uvijek kupovali a ćeten smo uvijek

sijali. Kad u Drugom svjeskom ratu nije bilo pamuka, sve smo pravili od ćetena. Pamuk

se čuvo za misne, izodne aljine il se miješo š ćetenom. Drukčiji je od konoplje koja raste

priko jednog metra u vis i grublja je...

 

Ćeten se posije u jesen. Nagodinu odraste i iscvjeta. Cvat mu bude plav a stablo

zeleno. Cure su rano ustajale, dok je rosa, cvatom od ćetena lice umivale… Ćeten sazrije

u ljeto. Raste frtalj do metra, nije više. Onda se čupa. Kad se počupa, oruni se sjeme

njegovo i čuva za iduću godinu, za jesensku sjetvu. Kad se počupa, pazi se da u njemu ne

bude trave. Očisti se od trave i pokiseli se u vodu sedam dana; u Spreču il Oskovu il u

seoske rijeke. Napravi se brana; zajazi se voda jer sve mora bit u vodi i mora se pazit da

šta ne ode. Udari se kolje, stave se vrljike i pritke - žioke. Udare se kuke kako bi se sve

dobro učvrstilo… Nije se kralo, možda koji stučak. Pokišeljeni ćeten nije smrdio jer je

voda oticala. Voda mora bit bistra; ako nije - bijo bi crn. Dobro je kad voda otiče brzo.

Iza sedam dana mora se dobro isprat vadeć ga iz vode. Stučak po stučak se vadi, ispire i

cijedi se sam u rukama. Nosi se na njivu i stere se po zemlji da se suši. Ne smije se

rukama gnjavit il stiskat. I da oćeš to radit, ne mere jer je još stablo. Mora se odma isušit

da ne istrune. Kad se osuši, onda se nabija na stupu. To su dvije cjepanice il daske. Daske

imaju po pet zubaca. Jedan po jedan stučak se stavlja u stupu. Jedna se žena nasloni na

vrljiku i nogama radi - jednim stopalom dasku zadiže, drugim spušća. To se ćeten nabija.

Druga žena sjedi pokraj stupe i radi sve rukama; stavlja stučak po stučak u stupu, okreće

stučak, drži stučak u stupi i vadi kad bude gotovo - kad se uzna vlakno. A stablo - srčika,

što se zove pozder, ispane obaška kad ga stupa udara. Kad se stučak istuče, zove se

ručica. Kad se dobije vlakno ćetena onda se ono stavlja u trlicu. Najbolja je od rastovog

drveta jer more dugo stajat…

Trlicu što sam ti dala, mila moja, donijela sam od svoje matere... Spremila mi

moja majka u komori… Ona je donijela u svojoj komori… Spremila joj njena mati, moja

baba Manda, iz Krešića, s Par-Sela…

Kad se vlakno ćetena stavlja u trlicu, ono se prirađuje; tare se ćeten. Vlakna

ćetena se stave u trlicu i udare se sjekačem, gornjim dijelom trlice. Sjekač in tako

pritisne. Vlakna se vuku kroz trlicu jednom rukom ispod sjekača pa se na drugoj strani

dobijaju pročišćena. Tako dobijen ćeten bude još čišći i mekši… Kad se ćeten nabijo,

moralo se rajit po jakom suncu. Tako isto - samo po jakom suncu - kad se trao na trlici, a

ostalo more sve u ladovini - il na dvoru, il u kući...

Uvijek se dizala velika prašina, pa su mloge žene obolile od zaduve… Ručice iđu

na grebenaču. Okrugla je, od željeza je, na jednoj daski. Žena nabaci ručice svojom

snagom na grebenaču pa povuče sebi istu ručicu njekolko puta kroz grebenaču. U

grebenači ostane slabije, tvrđe i kraće što se zovu kučine. Pošlje se koristi u poutku svega

što će se tkat… A njoj u rukama ostane najmekše, najbolje, najfinije i najljevše što se zove strašljika i to iđe u osnovu svega što će se izatale tkat. Što god se uzme s grebenače

još se prirađuje grebenom. Onda se prede; obaška jedno - kučine, obaška drugo -

strašljika...

Sve su ovo ženski poslovi: od čupat ga do prest ga. Muškinje je jedino sijalo ćeten

i kiselilo ga u vodi… Prede se na običnu ručnu drvenu prelu na koju se prela i ovčja

prest, a na meku je ljevše. Ćeten se preo sve na tvrdu ruku. Vreteno se drži kontra. Samo

se preo na meku ruku za ponjave, jer je to išlo puno debelo pa nije bilo teško. Kad ga

napredeš na vreteno onda ga motaš s vretena na rašak. Primeće se, obavija oko raška i

onda se skine s njega i bude ko velki okrugli smotak - kančelo… Pari ga u parjenici s

lukšijom. Lukšija je od pepela, pepeo od drveta. More svako drvo. Parjenica je kad se

pepeo zaljeva uzavrelom vodom. Aljine u tom staje tri sata. Ćeten iz parjenice valja isprat

u rijeki il na bunaru. I suši se... Kad se osuši, stavi se na vitlanice. Ko križ su, a u sredini

šuplje, nataknute na klip. Najpošljem se ćeten suče, namotava čekrkom na masure i

koristi se za tkanje. Prvo se snuje - razapnu se glavne niti na snovači - pa se stavi na stan i

dalje se tka…”

Utom bi moj tata Mijo zakjučio ovu besjedu: “Joj, kad smo za Drugog svjetskog

rata nosili sve od ćetena… Grub, tvrd… Pređa, slamarica... Podera kožu! Oguli dušu!”

Tako je kazivala moja baba Kaja, rođena na Morančanima početkom proteklog

stoljeća, udana na Par Selo. Više od polovice babinog života je proteklo u ovim i drugim

pregnućima. Djetinjstvo i curstvo moje mame je obilježeno istim naporima. Čudne su mi

njihove priče o bistroj Oskovi na kojoj su se seljani umivali na putu k misi ili u pohode, s

koje su cure vodu pile kad su išle na sijelo iz jednog sela u drugo, u kojoj se kiselio

ćeten... Oskove se sjećam kao nečega čega smo se mi, djeca, plašili. Plašili smo se da ne

bi tko spao s mosta u crnu, ljigavu, čađavu, masnu vodurinu u kojoj se ispirao ugalj za

potrebe gospodarstva i napredak pučanstva. O tome smo učili u školi i po tome je moj

živinički zavičaj bio nadaleko poznat… Crna rijeka bez ikakvog života mi se pokatkad

javi u snu kao noćna mora… Odagnavam je prizivom babinih zapamćenja i odijevanjem

babinih ubjelni aljina.

Babine aljine i klupčad ćetena žive sa mnom u dalekom svijetu. Ostatke

bjeličastog ćetena, sijanog i kultiviranog na imanju Tadića u Sprečkom polju između

Prvog i Drugog svjetskog rata, uvijek nosim sa sobom, posebice na mojim izložbama,

monodramama i književnim večerima.

Danas, na petu obljetnicu smrti mog oca Mije, pričam svojim kanadskim

učenicima o bosanskohercegovačkim starinama, o uporabi pamuka, ćetena, beza, meleza,

pređe, sukna… u našim narodnim nošnjama i u izradbi mojih suvremenih odora.

Govorim o dječijoj radosti kad im se donesu orašnice i slipe pripravljene od prženog

šećera i ćetenovog sjemena. Spominjem Spreču koja nas skoro svake godine zaplavi u

Živinicama. Sjećam se velike Spreče i njenog malog izvora u Papraći, podno Bišine,

kojeg smo mama i ja obišle prije petnaestak godina i s kojeg smo donijele pletenkicu

bistre studene vode doma mom tati, stradalniku i pateniku, da se napije… U rukama

držim smotke ćetena naslijeđenog od babe Kaje. Još uvijek se u njemu osjeti miris naših

škrinja, udžera i domova… Premećem ga…, privijam uza se. Ćeten oplemenjuje,

osnažuje, te hrani i moju kožu i moju dušu…

Ljerka Lukić, Toronto, 12. siječnja 2002. (iz zbirke SNOVIĐENJE, Toronto, 2002.)