Kapela svetog Ante u Živinicama
RODOVNIK (o porijeklu Tadića)
Prema rodbinskom saznanju Tadijin Otac (ne zna mu se ime) se doselio iz Kreševa (srednja Bosna) u Lipnicu kod Tuzle (sjeveroistočna Bosna) oko 1770. godine. Prezime mu je bilo Iveljić. Tadija se preselio u Par Selo i promijenio prezime u Tadić. Imao je dva sina: Ivan i Matko. Ivan je imao pet sinova: Božo, Ilja, Jozo, Mato i Tadija. U ovim rodovnicima starih naraštaja ne spominju se ženska djeca. Samo muška djeca koja nose isto prezime. Ivan i Matko su se sa svojim sinovima najviše bavili zemljoradnjom jer su posjedovali prostrane oranice, pašnjake i šume. Također su se bavili trgovinom (prodavali goveda, rakiju, drvo za građu…). Držali su i svoje dućane, čak otvarali nove. Ivanov sin Tadija je bio jak i energičan. Zaposlio se u rudniku gdje je organizirao štrajkove radnika za veću plaću.
Ivanov najstariji sin Božo Tadić (18. VII. 1855. – 11. V. 1906.), zvani Božica (moj šukundjed), oženio je Ružu Krešić (24. VIII. 1858. – 11. XII. 1930.) s Par Sela. Imali su šest sinova i dvije kćeri: Ivo, zvani Ivić (moj pradjed), Mića, Franjo, Anto, Milko, Tunjo (nestao u ratu), Kaja i Ana.
KAPELA (rodbinska ostavština)
 |
| Anto Tadić |
Njegov sin Ivica Tadić je napisao sjećanje na svog oca koje je objavljeno u Hrvatskom glasniku, god. VII, br. 84, str. 14, Tuzla, listopad 1999. Ivica se potpisao rukom. U Uredništvu Glasnika su njegov potpis krivo transkriptirali kao Zora Tadić, autorica teksta. Takva greška je proslijeđena u tisak i objavljena, nažalost. Tekst Ivice Tadića:
“Anto (Božo) Tadić rođen je 1886. godine u Par Selu u seljačkoj obitelji. Još kao mladić počeo se baviti trgovinom posebno drvetom. U početku je sa svojom braćom otvorio trgovinu BRAĆA TADIĆ u Živinicama. Kasnije se osamostalio i formirao dioničarsko poduzeće ANTO TADIĆ industrija drva d.d. u Tuzli, gdje se i nastanio 1910. godine. Kupio je pilanu na vodeni pogon prusačke rijeke u Pruscu kod Donjeg Vakufa 1924. godine. Kao sposoban trgovac brzo je stekao imetak pa je kao veliki vjernik 1912. godine kupio oltar svetog Ante u Dubrovniku i sagradio Kapelu u Živinicama. Kako bi je zaštitio od eventualne prodaje, poklonio ju je Crkvi u Morančanima pod uvjetom da se četiri puta godišnje održi misa, a posebno na Dan svetog Ante (13. lipnja) kad je njegov imendan. Pošto u toj okolini nije bilo sakralnog objekta (Živinice, Dubrave, Par Selo), u misne dane, a naročito na Dan sv. Ante okupljalo se više tisuća vjernika iz okolnih sela kako bi prisustvovali vjerskoj službi, koju je predvodio župnik iz Morančana.
 |
| Ružica Tadić-Lukić sa kćerkom Ljerkom Lukić u kapeli |
Ovo je slavlje bilo osobito brojno do Drugog svjetskog rata, a naročito prije kada je taj dan korišten za susret i dogovore predstavnika Hrvatske seljačke stranke (HSS) iz okolnih mjesta. Tu su prisustvovali i čelnici Stranke iz Tuzle. Anto Tadić, kao sposoban i ugledan građanin, bavio se i politikom pa je bio jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke u Tuzli i okolini te njezin dugogodišnji predsjednik sve do 1935. godine. Osnivatelj je Društva i zgrade Hrvatski dom, dobrotvor u izgradnji, osnivatelj HKD Napredak, predsjednik Hrvatskog sokola i drugih organizacija. Također, njegova supruga Katarina bila je aktivna i kao takva predsjednica Hrvatske žene u Tuzli.
Kada je umrla 1937. godine, Društvo je dalo priznanje s obavezom da će za uspomenu, na dan njezine smrti, odjenuti jedno siromašno dijete. Anto Tadić je vrlo usko surađivao i prijateljevao sa hrvatskim velikanom Stjepanom Radićem. Prilikom njegovog dolaska u Tuzlu, dočekao ga je i ugostio u svojoj kući. Bio je bosanski vijećnik Drinske banovine, za vrijeme banovanja Velje Popovića u Sarajevu, kada se na Skupštini posebno zalagao za izgradnju osnovne škole u Živinicama, jer su najbliže škole bile u Morančanima, Dubravama i Đurđeviku (5 km). Bio je dobročinitelj, starajući se za siromašne, dobre đake, koje je pomagao, ustupivši im svoj dom (Pero Kovačević i Šimo Grgić iz Ljubača, kasnije učitelj i novinar), na čemu su mu svi bili zahvalni do njegove smrti 1969. godine.”
PONOS
Ivo Tadić (13. VII. 1883. – 3. II. 1919.), znani Ivić (najstariji sin Bože-Božice i moj pradjed) oženio je Delfu Kovačević (15. III. 1882. – 24. III. 1957.) s Ljubača. Imali su pet sinova i jednu kćer: Božo, Rudolf, Iljo, Fabijan, Franco i Ana.
Božo Tadić (25. XI. 1906. – 6. XI. 1988.), zvani Božo Ivićov (najstariji Ivićov sin i moj djed) je oženio Kaju Grabovicu (31. I. 1909. – 14. IV. 1984.) s Morančana i njihova djeca su: sin Ivica Tadić (1931.–2016.), zvani Braco, te kćeri: Olga Jurić, Ružica Lukić (moja majka) i Ana Marić, zvana Ankica. Moja mama Ružica je dobila ime po svojoj prababi, a mojoj šukunbabi Ruži.
 |
| Ružica Tadić-Lukić, Ljerka Lukić i Luka Tadić |
“Mije Tome Marka Lukića s Pasaca i Ružice Bože Ivićova s Par Sela!
Pradjed Markica ima vodenicu! Pradjed Ivić ima Kapelicu!”
Nažalost, u proteklih trideset godina Gradske vlasti u Živinicama su posjekle velike hrastove koji su okruživali Kapelu s pojašnjenjem da su bili oboljeli.
Kapela sv. Ante je danas vrijedan spomenik kulture u živiničkoj Općini.
Napisala: Ljerka Lukić, porijeklom iz Živinica. Živi u Torontu (Kanada)
U prikupljanju i provjeri podataka pomogli:
Ivica Braco (od Bože Ive-Ivića Božice Ivana Tadije) Tadić i
Vinko brat Mije, Tome, Peje, Nikole (od Božana Mate Bože Matka Tadije) Tadić
Tekst Ljerke Lukić je objavljen u Hrvatskom glasniku, god. XXI, br. 233-234, str. 32, Tuzla, studeni-prosinac 2015.
Fotografije:
Anto Tadić
Kapela sv. Ante, Živinice
Post a Comment