Običaji hrvatskoga naroda u Posavini: Božić, Sveti Stjepan, Sveti Ivan, Mladenici

Na ponoćku je išlo sve što je moglo micati do crkve i od crkve pjevajući. Djeca su se trudila ne zaspati da ih ne mimoiđe nešto što su željno iščekivala cijelu godinu i jedva dočekali: odlazak na polnoćku s velikima. Odlasci na polnoćku, često po dubokom snijegu, bili bi vrijedni jednog filma posebno kad bi pred polnoćku zaorila obljubljena u narodu pjesma:

“Radujte se narodi, kad čujete glas,

Da se Isus porodi u blaženi čas...”

PIŠE: Ružica Sarić - Šušnjara

Taj siromašni svijet se znao toliko veseliti da je pjesma orila na sve strane, iako su bili svjesni da ih mnogi “u šuškavcima” sa strane prate. Po povratku iz crkve, kao i rano ujutro i cijeloga dana Božića tko bi se s kim susretao govorio bi: 

“Faljen ti bio Božić i sveto Isusovo porođenje”. 

I opet se odgovaralo: “Čestita ti duša bila”.

Inače je na stolu stalno stajala ljetnica i pečenica. Također suhi kolači, šljive i orasi. Na Božić nitko nije smio osjetiti neimaštinu. Stoga se onoj kući koja nije imala božićnu pečenicu, nosio tanjur pečenice i ćasa lučevina (hladetina). Kako je Božić obiteljski blagdan svatko je bio u svojoj kući. Blagovalo se, pjevalo i molilo, a oni koji nisu bili na polnoćki pohodili bi svetu misu. Igralo se i škuljaka s orasima, pričale priče i svi se trudili biti što raspoloženiji. Cijeli dan se nije svlačila misna odjeća. Peć je jače grijala no običnih dana, a znalo se reći da i životinjama treba na Božić bolji zalogaj. Slično poput svetog Franje koji je predlagao da se i za ptice na Božić prospe malo zrnja ispred kuća.

I na svetog Stjepana i na svetog Ivana, to jest drugi i treći dan Božića prisustvovalo se svetoj misi. Majke su te dane vodile djecu na poklon Isusu u jaslicama. Bilo je užitak gledati dječje oči pune strahopoštovanja, ljubavi i sažaljivosti prema malom Isusu oskudno odjevenom u jaslicama. A vani snijeg, led, sjeverac.

Po ručku, a i na ručku, se obilazi rodbina i imendanski slavljenici. Sada se uz spomenuti božićni pozdrav dodavalo ime i sveca: 

“Faljen Ti bio Božić, sveto Isusovo porođenje i sveti Stjepan (odnosno sveti Ivan)”.

Po kućama toplim i ugrijanim igrale su se društvene igre, domino, prsten, ali ne za novac. Najviše se ipak razgovaralo o prošlim i budućim događajima. Već na svetog Ivana počelo bi svećenje to jest blagoslov kuća.

Četvrti dan Božića tzv. Mladenci nosili su zanimljiv običaj. Baka ili neka druga žena iz sela imala je zadaću malo šibom istući djecu dok ne zaplaču. Time bi se trebali sjetiti nevino pogubljene djece od kralja Heroda, koji je mislio da će među ubijenom djecom biti i Isus. Mnoga djeca su odmah zaplakala i običaj je bio ispoštovan. Bilo je i onih koji su se junačili (babe bi mu govorile “baš je alčak”) i nisu htjeli nikako zaplakati. Žene koje bi obavljale taj običaj bile bi i nagrađivane.